SLIKARSKI PUTOPISI TONIJA FRANOVIĆA – ODSJAJ MEKSIKA NA JADRANU
VRTOVI PLAVIH AGAVA
IL CASTELLO DI MIRAMARE POKRAJ TRSTA, LOKRUMSKI LJETNIKOVAC ISPRED DUBROVNIKA, CASTILLO DE CHAPULTEPEC, LA CASA BORDA I TAJANSTVENA LA CASA DEL OLVIDO U CUERNAVACI TE «PALMIŽANSKI DVORAC «NA SVETOM KLEMENTU, MJESTA SU HODOČAŠĆA ZAGREBAČOG SLIKARA TONIJA FRANOVIĆA
Perivoji palača, danas svjetski poznati botanički vrtovi, Franoviću su već cijelo desetljeće sveta mjesta koja redovito obilazi i u njima mjesecima živi. Proučava ih, slika.
Njihov raskošni kolorit prenosi na stotine platna uvijek iznova i nikad završeno… Negdje su to ljetne etitude u najžešćim sunčanim bojama: žutim, narančastim, crvenim, mekano ili žarko ružičastim. A onda su to i melankolična praskozorja ili večeri ljubičastih, tirkiznih tamnoplavo-crnih ploha sutona i nadolazeće noći, poput čeznutljivih nokturna, uvijek u molu.
Gore nabrojeni vrtovi, nama su vrlo bliski i blizi i isto tako vrlo daleka, ali čuvena egzotična staništa raslinja čudesnih oblika, boja i cvatnje, koja smo posjećivali ili čitali o njima.
Ono što možda nismo znali - svi ti vrtovi nastali su zaslugom i pod uplivom najkarizmatičnije figure povijesti svjetske pozornice, nadvojvode Maksimilijana Habsburškog. Rođen je 1832. godine u veličanstvenom dvorcu Schoenbrunn u Beču. Na žalost, rođen je kao drugi sin, kao mlađi brat budućeg cara Franje Josipa. Time ga je sudbina odredila za život u sjeni, a bio je viši, ljepši, atraktivniji, zabavniji od svog kraljevskog brata. Austrougarskim dvorom šaputalo se da u Maksimilijanu teče francuska krv, opasna krv Napoleona Bonapartea, da je on zapravo plod zabranjene ljubavi nadvojvotkinje Sofije s princem von Reichstadtom - Napoleonom II., sinom Napoleona Bonapartea i njegove druge, austrijske supruge Marije Luise, kukavičje jaje u velikoj habsburškoj monarhiji. Njegov navodni otac, muški nasljednik Napoleona Bonapartea, bio je u egzilu u Beču, rođen je 1811. i umro već 1832. Dakle, s nepunom 21 godinom. Kažu da je bio bolestan, ali tko to zna. Možda je otrovan, možda ubijen, Europa se još uvijek nije oporavila od krvavih osvajanja francuskog kaplara, kasnijeg cara, njegova oca. A dvorci čuvaju svoje tajne.
LA PALOMA BLANCA
Mogućnost da u njegovu mlađem bratu teče suparnička francuska krv uznemiravala je Franju Josipa, koji nije bio baš omiljeni car, pa je Maksimilijana držao što dalje od bečke palače. Davao mu je titule i zaduženja i oduzimao ih bez najave. Imenovao ga je guvernerom u Italiji i admiralom Habsburške mornarice kako bi 27. 7. 1857. mogao oženiti jedinicu belgijskog kralja Leopolda, Charlotte, koja još nije napunila 17 godina, a bila je jedna od najbogatijih i najljepših princeza u Europi. NJezinim mirazom, mladoženja, kojemu je bilo 25 godina, gradio je svoj dvorac snova od bijela kamena na hridi okruženoj morem.
Lijepi, mladi, bogati…, svijet im je ležao pod nogama. Ali bez krune na glavi, što je nadvojvotkinji silno nedostajalo. Maksimilijanu nije ostalo mnogo izbora. Uz ambicioznu ženu, koja je željela moć, nije ni čudo da se sanjar, romantičar i avanturist, kakav je bio, upustio u meksičku avanturu koja je ubrzo za njega završila kobno. Kolorit, čudesa, uzburkana prošlost, divlja i egzotična ljepota te daleke zemlje očarala ga je toliko da nije htio vidjeti jasne činjenice – siromašna država u krvavom ratu, gdje su se razne vojske borile zbog profita, a narod bunio slijedivši svog junaka Bonita Juareza, jer u svojoj bijedi i siromaštvu više nije mogao opstati. Gdje je završavala lakovjernost, nerealnost, gdje započinjala častohlepivost razmaženih i po vlastitoj prosudbi, nedodirljivih?
Bez Charlotteina nagovaranja možda bi Maksimilijan ipak živio u svojim dvorcima i učinio ih još raskošnijima, obilazio bi globus, izgradio zavidnu znanstvenu karijeru, gradio palače po svijetu, kreirao zadivljujuće botaničke vrtove, živio bogato i spokojno do u dugu mirnu starost. Uz preludije i opere slušao bi svoju najmiliju pjesmu La Paloma, koja je zahvaljujući njegovoj tragičnoj sudbini postala najizvođenija pjesma na svijetu i već se 140 godina svira po svim kontinentima. Tako nepromišljeno prihvativši egzotično kraljevstvo i, kako je sam sebe uvjerio, “na želju meksičkog naroda”, prihvatio je i rat kojemu nije bio dorastao i u kojemu su se sukobljavali interesi Francuza, Amerikanaca, bogatih Meksikanaca i siromašnih pobunjenika. U njegovo ustoličenje, koje narod Meksika nije želio, umiješane su sve europske monarhije, u njegovu tragičnu smrt također. Kao i najbliža obitelj, koja ga je, iz najrazličitijih pobuda – lako žrtvovala.
Njegova je supruga Charlotte uzaludno tražila pomoć na europskim kraljevskim dvorovima. “Neka se njezino Veličanstvo oslobodi iluzija”, poručio joj je Napoleon III., a Papa Pio IX. obećao joj je – molitvu za njihovu dušu. To ju je otjeralo u ludilo, te je punih 60 godina nadživjela svog ubijenog muža, vjerujući da on vlada Meksikom.
Maksimilijan je strijeljan samo tri godine nakon pompoznog i veličanstvenog ulaska u Mexico City, u svibnju 1864.
Stojeći na balkonu goleme palače na Zoccolu glavnog meksičkog grada mladi je par - vjerojatno ponesen beskonačnim vatrometom – odbacio sve svoje sumnje i bacio se oduševljeno u novi život, u novom kraljevstvu… Kraljevski život kratkog vijeka. Uletjeli su u konglomerat svih mogućih nemogućnosti. Kad je shvatio besmislenost svoje sudbine naredili su mu da ostane – u ime časti. Da se žrtvuje u ime tradicije. U svojoj veličanstvenoj uniformi dijelio je zlatnike ljudima koji će ga ubiti. Kažu da je zamolio da mu sviraju La Palomu.
“Mene odnosi čežnja u plavu tuđinu, ispod mene more, iznad mene noć i zvijezde, ispred mene život. Tako me nosi vjetar života, ne plači dijete moje, suze su uzaludne, jednom dolazi kraj…”
Teatralno. Kao da će se zastor spustiti, metci biti lažni, a junak će se dići i izići na pozornicu uz pljesak publike. Nije bilo pljeska. Samo bljesak salve ispaljene tolikom žestinom da mu se uniforma zapalila.
Umro je gledajući obrise vrtova plavih agava. Pao je licem prema zemlji. Jedan oficir okrenuo je unakaženo tijelo koje se još uvijek grčilo, digao mač i proburazio mu srce. 17. 6. 1867, na brdašcu Queretaro, Cerro de la Campanas, brežuljku zvona, obraslom suhim kaktusovim deblima. Davno je napisao u svojim stihovima: “Umrijet ću na brežujku, auf einem Berge will ich sterben "…
Volio je – “slavuje, kolibriće, papige, prirodu u njenim najdivljim oblicima, nisku veprovima nastanjenu obalu Albanije, sunčanu Španiju i Mato, zadnji djevičanski predio Brazila – iznad svega. Ne – iznad svega volio je more, tu beskrajnu površinu s magičnim praskozorjem i noćima obučenim u zvijezde. Miramar, pogled na more, nazvao je svoj, kao san lijepi dvorac na stijenama tršćanskog zaljeva. (C. M. Mayo)
“Ein Wind weht von Süd und zieht mich hinaus auf die See. /Mein Kind sei nicht traurig, tut auch der Abschied weh. Mein Herz geht an Bord und fort muß die Reise gehen /Dein Schmerz wird vergehen und schön wird das Wiedersehen
Mich trägt die Sehnsucht fort in die blaue Ferne.
Unter mir Meer und über mir Nacht und Sterne./Vor mir die Welt.
So treibt mich der Wind des Lebens./Weine nicht, mein Kind, die Tränen sind vergebens./
La Paloma - ohe!
Einmal muß es vorbei sein./Nur Erinn'rung an Stunden der Liebe bleibt noch an Land zurück./Meine Braut ist die See,/ und ihr kann ich nur treu sein.
Wenn der Sturmwind sein Lied singt, /dann winkt mir der großen Freiheit Glück.
La Paloma - ohe.......”
La Paloma – Golubica, slatkasta muzika, srcedrapateljna, habanera… stasit mlad čovjek u divotnoj uniformi, u krvi… Bilo je strogo zabranjeno tu pjesmu svirati na austrijskim brodovima. Iz pijeteta prema mrtvom caru.
Maksimilijanova pogibija uzbudila je cijeli svijet. Značila je kraj kolonijalne epohe u Latinskoj Americi koja je započela s Karlom V. Habsburškim.
KOLEKCIONAR KONTINENATA
“Maksimilijan danas ne potresa svijet senzacionalizmom svoje tragične smrti, nego golemim razmjerima svojih znanstvenih interesa i zasluga.
I Maksimilijanova politika i Maksimilijanova sudbina bile su samo djelo kolekcionara koji je sabirao kontinente kao leptire ili druge znanstvene uzorke i koji je osvajao carstva da bi mogao 'produbiti povijest za koje tisućljeće'.
Lokrum je za nj bio komad teritorija na kojem ga je izazivala divota prirode i dubina vremena: a osim toga svaki otok ima opseg carstva.
U svakom slučaju, još otkad je 1850. godine počeo krstariti Jadranom, austrijski nadvojvoda obilježio je mnoga naša mjesta i postao važnim dijelom njihove povijesti. Nezaboravni put fregate Novarov, koji je dvije godine, na Maksimilijanov poticaj svojom znanstvenom misijom ujedinjavao globus, završio je zapravo u Gružu.
U Gruž je 21. 8. 1859. fregatudoveo remorker Lucia iz mesinskog tjesnaca, i tu se 22. 8. susrela s korvetom Dandolo i s parnom jahtom Fantasia na kojoj je čekao Maksimilijan sa Charlotteom. Veliki banket na Dandolu te večeri zasigurno takođe spada u stranice dubrovačke povijesti“, piše u svom radu “O Lokrumu u Srednjoj Europi”( dr. Željka Čorak)
Na Lokrum je Maksimilijan stigao i odmah se zaljubio u taj otok kraj Dubrovnika. U njegovo uređenje i u gradnju palače, kao i u stvaranje botaničkog vrta, unio je čitav svoj entuzijazam. Poput ljubavi prema Miramaru.
Miramare je djelo “kultiviranog i odlučnog naručioca, koji se nije zadovoljavao samo maglovitim naznakama, nego je ulazio u pojedinosti tlocrtne organizacije, u oblikovanje volumena, u potankosti opreme interijera, a naročito je ulazio u pojedinosti onih arhitektonskih elemenata koji su imali sugerirati narav, 'status' objekta, njegove željene povijesne reminiscencije”. (dr. Željka Ćorak)
Miramarska je knjižnica enormna, prepuna rijetkih knjiga, putopisa, znanstvenih radova, tamo Maksimilijan dugo i često boravi. Njegova supruga slika i muzicira. Tu on piše svoje putopise, svoja znanstvena zapažanja, svoju poeziju i prozu.
Nadasve je važna njegova povezanost s morem. Maksimilijan je pazio da se sa svih prozora može vidjeti morska pučina. Sobe u dvorcu obilježene su morem, Dvorana ruže vjetrova, Dvorana galebova. Njegova “brodska” radna soba, njegova spavaća soba, oblikovane su poput kabina na fregati.
“Taj prijenos prostora iz 'plutajućeg' u 'statični' kontekst proizlazi iz neizmjerne vjere u moć metafore. Dovoljno je reći 'kao' pa da nešto bude 'doista'. Maksimilijanov se hir može promatrati u bezazlenom kontinuitetu sa selom Marije Antoinette, ali on ipak prelazi granicu igre i dolazi do ruba gdje se počinje ljuljati konvencija stvarnosti.
Druga činjenica na koju valja podsjetiti jest da niti jedno izvorno staklo na dvorcu Miramare nije bijelo, ne propušta prirodnu svjetlost. Sva su blago dahnuta žućkastom ili pak ljubičastom bojom – bojom zore ili sutona. To je opet otklon od stvarnosne konvencije protjecanja vremena. Ne samo što se može izabrati i zaustaviti prostor nego se može izabrati i zaustaviti i vrijeme.
Zora i suton, dakako trenuci su dvojbenog odnosa svjetlosti i tame, kada se ne zna što u kojem smjeru kreće. Privilegirani trenuci sanjarije, oni su u simboličnom otporu prirodnim zakonima u dvorcu Miramare na cjelodnevnoj vlasti.” ( dr. Željka Čoraka)
Zar to nije uloga umjetnika – zauzeti prostor – zaustaviti vrijeme?
LASTAVIČJI SKOK U BEZDAN BUDUĆNOSTI - ČAROBNE OAZE
CASTILLO DE CHAPULTEPEC, LA CASA BORDA, LA CASA DE LA INDIA BONITA
Maksimilijanove meksičke rezidencije, čiju je unutrašnjost kitio vrhunskim predmetima umjetničke tradicije europskih umjetnika i zanatlija, i njegovi perivoji u koje je brižno sadio egzote iz čitavog svijeta, danas su najposjećenije turističke destinacije u Meksiku, zemlji koja ga je proglasila izdajnikom meksičkog naroda, osudila na smrt i ubila. Ali između sreće zbog novog legla prekrasnih leptira, kosova, kolibrića, novog cvata rijetkog cvijeta, potpisivao je naredbe za egzekucije, ubojstva svakog uhićenog pobunjenika bez suda i bez mogućnosti pomilovanja. Imao je isključivo svoj vlastiti okvir stvarnosti koju je prihvaćao, ostalo se jest ili nije događalo negdje izvan njegova vremena i prostora.
Castillo de Chapultepec na Brdu skakavaca, nalazi se na 2325 metara nadmorske visine, usred šume, Maksimilijan je tamo pozivao najbolje europske i meksičke arhitekte koji su preuređivali građevinu u raskošnu palaču. Na krovu je zasađen vrt. Biljke su stizale iz najegzotičnijih i najudaljenijih dijelova zemljine kugle pod budnim nadzorom najpoznatijih botaničara i cara posebno. Prema centru grada imperator je dao sagraditi veličanstveni bulevar Paseo de la Emperatriz koji i danas služi svojoj svrsi. Naravno, pod drugim imenom.
“S terasa dvorca, čak kada je dan prekriven smogom, pogled je majestetičan. U Maksimilijanovo vrijeme nebo je bilo plavo, a obronci vulkana Popocatepetl i Iztaccihuatl, pokriveni snijegom i obasjani suncem.” ( C.M. Mayo)
Kad je šetao terasama dvorca pred njim se prostiralo golemo prostranstvo zelenog… Poput smaragdne pučine mora. Dirnut ljepotom govorio je da bi njegov meksički dvorac trebali preimenovati – nazvati ga, poput njegova ljubljenog dvorca Miramare - u Miravalle.
Pa ipak, često je ostavljao dvorac Chapultepec i odlazio u svoju drugu rezidenciju u La Casa Borda u Cuernevaci. Danas se od Mexico Cityja do tamo vozi oko sat i pol, a imperatoru je tada trebalo cijela dva dana vožnje njegovim pitoresknim vlakom.
“Vlak je bio sastavljen od tuceta snježnobijelih mula, svaka indentična drugoj u obliku i stasu i boji, a bile su i ukrašene plavim dekorativnim suknom... Kočijaš, pratioci i lakaji su bili odjeveni u odore s karo motivima ukrašenim srebrnim dugmadima, glave su im bile pokrivene širokim sivim sombrerima. Taj vlak se jako sviđao Maksimilijanu, ali i drugima. Kada god je išao i kada se vraćao iz Cuernavace, ushićivao je Indijance, koji su se sakupljali i divili vlaku od bijelih mula koji je prolazio kraj njih i ostavljao ih bez daha”, piše kraljica Charlotte francuskoj carici Eugeniji.
Pitoreskni bijeli “vlak” pratile su čete vojnika. Naokolo se prolijevala krv.
Cuernevacu nazivaju krajem vječnog proljeća jer je tamo temperatura stalno oko 22 stupnja. Zovu ga i krajem uz drveće, jer ugodna klima pogoduje raslinju koje je vrlo bujno. Rezidencija Maksimilijana, već tada postojeći botanički vrt, La Casa Borda, dobiva svakim danom sve više sjaja. Tu imperatorski bračni par priređuje velike raskošne svečanosti i stalno kultivira svoje boravišne interijere i eksterijere.
Gradi, uljepšava, donosi iz svijeta pokućstvo, ukrase, bilje i dovodi botaničare, vrtlare, arhitekte, umjetnike… Svuda okolo krvavi boj. “Imperator, koji mi ovdje pravi društvo, uživa u Cuernacu jer ovdje može raditi mirno. Za njega je to Plombieres ili Biarritz …”
Ispod hlada velikih palmi, bugenvilija i divovskih paprati, te golemog broja drugog drveća i biljaka, uistinu je divno. U to se može uvjeriti svatko tko krene u šetnju velikim perivojem... Ja jesam – i još ne zaboravljam. Ptice uvijek pjevaju, one domaće i one naseljene. Kolibrići, slavuji, paunovi, fazani..., brojne fontane, jezerca, lugovi…
U vrtu prepunom najrjeđih orhideja sagradio je Maksimilijan još jednu drugu kuću, samo za sebe , a “zaboravio” odaje za svoju suprugu. Zbog toga je kuća u narodu prozvana kućom zaborava - La Casa El Olvido.
Maksimilijan, međutim, nije zaboravio u vrtu sagraditi još jedan ljetnikovac za svoju indijansku metresu, svoj najljepši cvijet… Tu je više boravio nego u svojoj službenoj rezidenciji. Kuća je prozvana La Casa de la India Bonita, kuća lijepe Indijanke. U toj kući je sada muzej. Na zidu visi slika stasitog imperatora i njegove ljubavnice.
Što je na tu romansu rekla carica? Priča se da su supružnici odvajali postelje već u romantičnom dvorcu snova – Miramare. Mlada belgijska princeza željela je krunu i moć, mladi nadvojvoda sebe je više vidio kao nekakvog Indiana Jonesa: živjeti u intervalima tišine i proučavanja u svojoj golemoj knjižnici s pogledom na more i šetnji prekrasnim mirisnim alejama, prekidajući taj život riskantnim i po život opasnim ekspedicijama po neistraženim i tajanstvenim područjima zemljine kugle, pronalazeći nešto novo i važno za civilizacijski uspon Zapada. Kao njegovo istraživanje prašuma Brazila.
Priča se i da je mlada imperatorica krenula po pomoć u Europu trudna i da je rodila sina, a otac mu je navodno barun Van der Smissen, ali što je priča, a što istina… tko to zna. Brojne tajne zakopane su zauvijek po “gruftovima” europskih monarhija. Zna se zasigurno da ju je odbijanje pomoći njoj i mužu duševno skršilo. Živjela je, sve bogatija i bogatija, a da ničega o sebi i o svijetu nije bila svjesna. Čudesan par poput čudesnih biljaka – ona živa, a mrtvog duha, on mrtav, a njegov živi duh je dugo nastanjivao europske dvorove, mijenjao dogovore, kršio odnose, prekidao diplomatske veze.
PRELAZAK JEZERA ZABORAVA
On sam je ostao velika zagonetka. Pametan, virtuozan u procjenama, istančan – i onda - odluka o odlasku u Meksiko. Je li bio toliko očajan - veličanstveni noj s glavom u pijesku preko koje tutnje plotuni topova?
Kad je vidio da se meksička avantura pretvara u kobnu farsu, mogao je abdicirati, mogao je pobjeći ili otploviti na svojoj fregati Novara živ i zdrav. Živjeti luksuzno kao ex imperator, kakvih je bilo podosta u ono vrijeme “ali on je odlučio baš kada je pristizao u Vera Crus, da se vrati. U njegovom umu u njegovom vlastitom srcu, Maximilian von Habsburg bio je hrabar vitez, bio je Imperator Mexica,” napisala je književnica Sara Yorke Stevenson, koja je u to vrijeme živjela u Meksiku.
Je li samo slušao ženine i majčine priče o časti i dužnosti? Ili je sam stvarao povijest, ono što će ostati kada njega više neće biti, isto tako kako je pomno gradio Miramare za buduće posjetitelje, koji će na onome što je ostalo, prosuđivati onoga koji je ostavljao.
“Yo soy Mexicano” - Ja sam Meksikanac. "Mexicans, may my blood be the last to be spilled for the welfare of the country; and if it should be necessary that its sons should still shed theirs, may it flow for its good, but never by treason. Long live independence! Long live Mexico!" - "Que me sangre sea la ultima que se derrame en sacrificio a la patria;y si fuese necessario algunos de sus hijos, sea para el bien de la nacion, y nunca en traicion de ella." Postoje i druge verzije njegovih posljednjih riječi prije strijeljanja, ove je odmah nakog tragičnog događaja ponovio Meksikanac dr. Reyes, koji je nazočio pogubljenju, pa se čine najvjerodostojnijima.
U to jutro, tako davno, davno, na dan svoje smrti, pred 3000 vojnika, mladi car je izgovorio posljednje ponosne riječi ljubavi za zemlju koju nije razumio i koja ga je odbacila.
“Kada smo vidjeli kako veličanstveno znade umrijeti, zaboravili smo kakav je slab vođa bio.”
“ Before the figure of Maximilian of Austria, from the time when he took command of his little army and resolved to stand for better or worse by those who had remained faithful to his fallen fortunes, all true-hearted men must bow with respect. From this time forth his words and acts were noble; and in his attitude at this supreme moment, his incapacity as a chief executive, his moral and intellectual limitations as a man, are overlooked. We forget that he was no leader when we see how well he could die. “, još jedan citat Sare Yorge Stevenson.
Umjesto živog, punog snage i spremnog na nova svjetska otkrivanja i uzbudljive avanture, kapetan Wilhelm von Tegetthoff, veliki pobjednik Viške bitke (1866.), nakon mnogih diplomatskih pregovaranja, vozio je unakaženo carsko truplo da ga se pokopa u obiteljsku grobnicu.
“ Lastavičji skok u bezdan budućnosti.”, tako završava svoju povijesnu novelu o meksičkom imperatoru “ From Mexico to Miramar or, Across the Lake of Oblivion.” , prolazeći «kroz jezero zaborava» spisateljica C. M. Mayo, za koje je dobila prestižne novinarske nagrade.
Nakon vratolomnih skokova s visokih litica La Quebrada u Acapulcu najduže je vrijeme gledateljima čekanje da glava hrabrog skakača koja je dodirnula površinu mora ponovo izroni na nju, iako to u stvarnosti traje tek nekoliko sekundi.
Čekanje izranjanja Maksimiliana, imperatora od Meksika kao znanstvenika, botaničara, putopisca, građevinara, kolekcionara kontinenata i njihovih duhovnih i prirodnih bogatstava, tkalca novih globalnih znanja, traje stoljeće i pol, i još nije zadobilo prave okvire i interes koji zaslužuje. U 35 godina života on je ostavio veličanstveni povijesni trag u svijetu , kao i u samo tri godine godine svog boravka, «vladanja» Meksikom .
Iz čitava svijeta danas ljudi hodočaste u Maksimilijanove meksičke vrtove zbog ljepote prirode ali i zbog tragične sudbine mladog imperatora. Danas on svojom karizmatičnom ličnošću Meksiku postaje i važan ekonomski činilac.
PROKLETSTVO BENEDIKTINACA
I na Lokrumu je mnogo toga završilo u “jezeru zaborava”.
“Jedan od spomenika kulture kojima se Dubrovnik fiksira na novoj karti Europe jest upravo Maksimilijanov ljetnikovac na otoku Lokrumu. Maksimilijanov ljetnikovac, zajedno s pripadajućim objektom stražarnice i okolnim kultiviranim pejsažom, prvorazredni je spomenik povijesne arhitekture ne samo na dubrovačkom području nego i u Hrvatskoj, a po svojim 'valencijama' spada među prvorazredne spomenike kulture XIX. stoljeća u Europi”, piše dr. Željka Čorak.
Ni u svom dalekom izvaneuropskom carstvu, u kojemu je morao obavljati brojne druge dužnosti, krvave ratove i egzekucije, Maksimilijan nije zaboravio svoj ljetnikovac ispred Dubrovnika, već je tražio za njega nova, smjelija i atraktivnija građevinska rješenja. I to od najpoznatijih svjetskih arhitektonskih imena, koja nama tada nisu mogla biti dostupna.
“Iz godine 1867. postoji akvarel - ptičja perspektiva kompleksa s potpisom arhitekta Segenschmidta. Današnji ljetnikovac gotovo u potpunosti odgovara jednom /malom/ dijelu tog golemog zamišljenog kompleksa, koji je pokrivao i prerastao cijelo područje nekadašnjeg samostana. Moguće je pretpostaviti da se Segenschmidt , u cjelini projekta, prilagodio već izgrađenom dijelu na kojem je investitor očito osobno sudjelovao. „ (dr. Ž. Čorak)
Lokrumski vrt je poslije II. svjetskog rata životario, bolje reći umirao. Preživio je djelomično ljubavlju i marom botaničara dr. sci. Lava Rajevskog, rođenog 1910. u Izmailu, Besarabija. Njegovim radom i životom još se nitko nije ozbiljno bavio… Lokrumskim vrtom se bavio i ugledni dubrovački krajobrazni arhitekt dr. sci. Bruno Šišić, ali sve je to daleko premalo koliko bi takav internacionalni kompleks zaslužio.
A onda još jedan rat, požar, izgorjeli rukopisi i dokumenti. Sve manje slika o prošlosti. Put o plovu nitko ne može točno ispričati.
Lokrum posjeduje sve važno da bi postao svjetska meka. Karizmatičnu figuru meksičkog cara, prelijepi dvorac, razrasli park i – svoje prokletstvo.
Legenda o kletvi benediktinaca svim budućim vlasnicima i uživateljima ovog rajskog krajobraza, dolazećima s dobrom ili lošom karmom, pravim darovima ili onim danajskima, koju su izrekli monasi kada su ih potjerali s njihova otoka, bila je užasna.
“Neka bude proklet tkogod se iskrca na Lokrum zbog svog vlastitog užitka.”
Zbog zapovjedi francuskog generala, članovi aristokratske obitelji Gozze, Pozza i Sorgo morali su zatvoriti benediktinski samostan na Lokrumu, koji je tamo bio još od 1023. i potjerati benediktince te im zabraniti da se ikada vrate. Monasi su čuli zapovijed, odslužili su svoju zadnju misu u crkvi Svete Marije, započeli noćnu procesiju s gorućim svijećama okrenutim prema zemlji. Vosak je kapao na tlo, a oni su ponavljali svoju strašnu kletvu hodajući oko unutrašnjosti otoka.
Legenda kaže da se njihova kletva ubrzo počela obistinjavati. Jedan od trojice dubrovačkih aristokrata skočio je s prozora, drugi je nestao u moru, trećeg je ubio sluga. Kapetan Tomašević postaje vlasnik Lokruma, ali iznenada bankrotira i prodaje otočić zanesenjaku i sanjaru nadvojvodi Maksimilijanu, koji ovdje vidi svoj drugi dom...
Brod Triton je eksplodirao kraj Lokruma. Obavljajući svoju dužnost glavnog zapovjednika Mornarice habsburške monarhije Maksimilijan je 1859. doplovio da blagoslovi duše preminulih mornara.
Tako je zakoračio na ukleto tlo. Vidio je divotu prirode, ostatke samostana iz 11. vijeka, bio je impesioniran tišinom i gustom aromatičnom šumom. Mirisima. Nakon samo jedne noći u maloj ćeliji samostana - odlučio je kupiti Lokrum.
Kao vlasnik ovog novog raja započeo je sa sadnjom palmi, čempresa, aloja, oleandara, naranača i limuna, ljiljana i ruža, eukaliptusa - i agava. Naselio je kolonije kanarinaca, papiga, paunova, uvezao je vaniliju i indijsku smokvu. Čitao je Heinea, svirao klavir četveroručno sa svojom mladom suprugom dugo u noć. Pisali su svojim prijateljima da su najsretniji par na zemlji. Njihova sudbina nam je poznata.
Lokrum je bio ponuđen na prodaju ali dugo nije bilo zainteresiranih. Novi kupac, conte od Polisa, Dujmović iz Poljica, ubrzo je doživio potpuni financijski slom. I tako dalje do nesretnog Rudolfa, jedinog sina kralja Franje Josipa, koji je na otoku proveo romantične dane sa suprugom Stefanijom, uživao je u njegovoj ljepoti, ali ga je srce odvuklo prelijepoj Mariji Večeri.
Uskoro je svijet potresla vijest o senzacionalnom suicidu dvoje ljubavnika u Mayerlingu, tragedija nikad nije u potpunosti razjašnjena.
Priča se da je Kraljica Elizabetha, popularna Sissi, čuvši o kletvi, htjela otok vratiti benediktincima. Došla je na Lokrum kad se vraćala s Krfa. Benediktinci su je odbili. Kako nije više željela gubiti članove svoje obitelji, izgubila ih je dvoje, dala ga je Gradu Dubrovniku pod uvjetom da ga netko od austrijske kraljevske obitelji uvijek može vratiti natrag.
I htjela ga je Elisabetha princesa Windischgratz. I jedna i druga Elisabetha imale su nesretnu kob. Kraljicu Elisabethu ubio je pogreškom talijanski anarhist Luigi Luccheni, a princeza je u jednom noćnom lokalu u Pragu pucala u plesača, ljubavnika svog muža.
Habsburzi su nakon 700 godina izgubili prijestolje.
I tako dalje, mogli bismo nabrajati strašne priče koje su se događale oko i na Lokrumu. Tragične ljubavne priče, kobni događaji među poslugom, nerazjašnjeni nestanci – sve je upotpunjavalo misterij otočića, koji je uvijek iznova privlačio svojom posebnošću i ljepotom. Kletva gotovo jača od – faraonske.
O lokrumskim i dubrovačkim tajnama piše dr. Marko Margaritoni u svojoj zanimljivoj knjizi " Dubrovnik - between history and legend "
Osvetoljubivi benediktinci, brodolom Rikarda Lavljega Srca, prelijepa Sissi, romantični samoubojica i ubojica Rudolf i krasna Marija Večera, imena su kojima se puni svjetska povijest i vodi nas na poprište događanja o sudbinama najslavnijih i najbogatijih. I onda uvijek ponovno karizmatični imperator Maksimilijan s lokrumskom palačom i vrtom, kojega su kreirali najveći arhitektonski i građevinski čarobnjaci XIX. stoljeća.
Lijepa i ambiciozna Charlotte, princeza od Belgije, nadvojvotkinja Habsburška, meksička carica, za svoj užitak života na otoku kažnjena je 60-godišnjim ludilom… Priča se da se noću u ljetnom vjetru čuje njena svirka…
“Da građevna vrijednost i značenje Maksimilijanova ljetnikovca u povijesti naše umjetnosti i europske umjetnosti nisu ili ne bi trebali biti sporni – pokazuje cijeli niz novih pojava u proučavanju i valorizaciji europskog devetnaestog stoljeća. O onome što nas u ovom slučaju posebno zanima, dovoljno je zabilježiti novu pažnju koju Italija posvećuje upravo dvorcu Miramare i njegovoj okolini….
Zašto ne zgrabiti ono čega se hvata cijela Europa, što ponovno otkriva, što je ponovno važno.
Zašto ne izložiti mjesto na kojemu se, na tako karakterističan način, isprepleće povijest znanosti s poviješću sna i ludila?
Maksimilijan je poginuo barem dva puta.
Jednom od plotuna u Meksiku, drugi put kad su njegova i Charlottina bista doživjele lokrumsku defenestraciju u naše doba. Negdje u moru, izjedene od soli i obrasle algama, one su od historicizma već postale historijom i možda se tako razlikuju i od obličja iz onih davnih, autentičnih srednjih vjekova kojima su se ljudi Maksimilijanova vremena toliko nadahnjivali.
Zašto se po uzoru na naše najbliže i one nešto dalje susjede – gdje dvorce Ludwiga Bavarskog godišnje posjećuje više od 3 milijuna ljudi – na određeniji način ne poslužimo legendom koja će vjerno hraniti objekt, otok i grad.“ ( dr Željka Čorak)
Pola stoljeća terorizma komunista i totalitarne države uništilo je povijesne vrijednosti, obezvrijedilo rad, ubilo ljude. Maksimilijanov lokrumski refugij osiromašen je, lišen vrijednosti. U prekrasnoj hvarskoj lođi ljudi sjede na drvenim stolcima okruženi zidovima obloženim lesonitom. Jeftina plastika, svuda unaokolo. Gdje sada vise raskošni veliki lusteri s tisuću kristalnih stakala? Gdje su velika pozlaćena zrcala koja su okruživala prostor i umnožavala ga u beskonačnost?
Gdje su slike, tepisi, svijećnjaci, posuđe, namještaj, skulpture silnih dvoraca, palača, rezidencija…
“E QUINDI USCIMMO A RIVEDER LE STELLE” (Dante)
Maksimilijan je Hrvatskoj donio još jedan perivoj, koji je - iako naučno nesređen, neobrađen i nesistematiziran - zbog svoje osebujnosti, raskoši i ljepote, velika meka svjetskih nomada: palmižanski vrt obitelji Meneghello na Svetom Klementu, najvećem otočiću hvarskog arhipelaga. Stranci ga proglašavaju među najljepšima na svijetu.
Ideja o njegovom postanku rodila se na Lokrumu u Maksimilijanovom perivoju, njegova sadnja započela je prije više od stotinu godina. Već su stari vlasnici, obitelj Meneghello, započeli oko 1800. zeleniti kameno tlo svoga posjeda nasadima ružmarina i buhača, maslina i grožđa. Ali tek je njihov nasljednik, botaničar Eugen Meneghello, rođen 1876., koji je službovao u Dubrovniku, stručno projektirao perivoj na svom velikom posjedu od više od tri milijuna metara četvornih. To su stručni nacrti, kako to dolikuje profesoru projektnog crtanja i profesoru prirodoslova, zaljubljeniku u botaniku.
Predio oko «Palmižanskog dvorca», u biti jednostavnog jednokatnog, elegantnog, kamenog, obloženog ružičastom žbukom, ljetnikovca obitelji, građenog negdje prije 1820., predviđen je za egzotični vrt, cvjetne egzote, kaktuse, sukulente, palme. Na plodnijim dijelovima predviđen je uzgoj loze, maslina i bajama, livade i sunčani predjeli za lavandu, buhač.
Goleme površine kamenjara profesor je počeo nasađivati mediteranskim drvećem – česminom, čempresom, planikom, lovorom, vemprimom. I borom, zbog hlada. Egzote su mu njegovi učenici, kapetani daleke plovidbe, donosili iz cijelog svijeta. On ih je sam nabavljao iz Dubrovnika i Padove, vjerojatno i s Lokruma. Profesor je 1906. započeo saditi još jednu novu, u ovim krajevima gotovo nepoznatu biljku, turizam. Imao je golemu želju da u čudesnim vrtovima uživaju i brojni drugi ljudi.
“Od samog utemeljenja svog gostinjca vodio je Knjigu gostiju iz koje se vidi kako su u Palmižanu zarana počeli dolaziti vrlo zahtjevni putnici, većinom vrlo obrazovani globtroteri, kojima nije bilo teško prepoznati da ladanje na Palmižani nije borba protiv prirode nego usklađivanje njom, da dugačke šetnje s profesorom nisu tjelovježbe nego prave botaničke akcije, da su ribarenja povratak u izgubljenu civilizaciju stare Grčke i da lov na jarebice i fazane Meneghello izvodi po svim pravilima srednjovjekovnog viteštva…” (Slobodan Prosperov Novak)
Pušku optočenu srebrom, kao i mač, nasljeđuje obitelj od francuskog pretka Pierra Jeroma Gaugirana, ljekarnika Napoleona Bonapartea, koji je 1807. došao u Hvar, ostao, i Meneghellovima prenio tada u ovim krajevima nepoznat postupak frakcijske destilacije, pa su oni ubrzo otvorili i tvornicu prerade aromatskog bilja...
Kada je još tada 1859. habsburški nadvojvoda plovio Jadranom sasvim je sigurno koristio mirne uvale Paklinskog otočja i u njima noću bacao sidro. Iako je zdanje Palmižanskog dvorca bilo ucrtano već u kartama austrijskog Lloyda, koje je iscrtao Guiseppe Rieger 1851., Maksimilijan vjerojatno nije znao da tada na tom otoku jedna hvarsko-venecijanska obitelj proizvodi više od polovice potreba za aromatičnim biljkama i biljnim esencijama Habsburškog Carstva.
Dana 20. kolovoza 1838. uspostavljena je brodska linija Trst – Kotor. Najveća brodarska kompanija, osnovana 1836., koja je povezivala Mediteran s Orijentom, zaposlila je tršćanskog umjetnika da iscrta sve luke i lučice, otoke i obale za potrebe putnika – tako je nastala “ Panorama della costa e delle isole di Dalmazia nei viaggi dei piroscafi del Lloyd Austriaco – Trieste, 1850.” , koja je, iako mala presavijena knjižica, otvorena bila dugačka čak deset metara.
Tada je obitelji Meneghello bila imućna, vlasnik je tvornice aromatičnog bilja najstarije i najveće u južnoj Europi na Svetom Klementu “Quintessenza” , hvarske prve ljekarne, maslinika i brojnih posjeda po cijelom otoku Hvaru – bili su jedini nasljednici obitelji Bervaldi te dvije trećine otoka Sveti Klement. Odgajali su svoju djecu u Dubrovniku i u Hvaru, školovali u Beču i Padovi kao profesore, notare i ljekarnike...
Zadojen svim dobrim idejama XIX. stoljeća i jakih okolnih kulturnih središta, profesor Eugen želi na svom velikom posjedu Palmižani ponoviti Maksimilijanov vrt. S Lokruma, iz Padove i iz čitava svijeta na brodovima njegovih učenika, polaznika Nautičke akademije, stižu na Palmižanu rijetki primjerci egzota i tamo započinju rast i množenje na kamenom dalmatinskom tlu.
Njegovi snovi grubo su prekinuti.
Komunistička vlast oduzima mu 1947. gotovo čitav posjed, sitni, komunistički, novi lokalni moćnici, uništavaju s mukom odgajan vrt na škoju bez vode. Kao pripadnik obitelji koja je radila i stjecala s oca na sina stoljećima, kao sljedbenik tradicije, smatran je neprijateljem totalitarističkog sistema, otjeran je u smrt, obješen...
Njegovi i njegove obitelji kulturni i znanstveni radovi, kojima su zadužili zajednicu, bačeni su u zaborav – sve je ostalo samo duboko u srcima nasljednika. Oni, iako osiromašeni, stalnim otporima pokušavaju dobiti posjed natrag, spasiti ono što im je ostalo, obogatiti i sačuvati visokovrijedni vrt. U stalnom strahu, pod stalnom opsadom.
Karizma, tragika, Palmižanski vrt sjećanja i vrt zaborava.
Čarobni vrtovi pokopanih nada i uvijek iznova probuđenih nadanja, vrtovi ljubavi, vrtovi smrti. Vrtovi plavih agava.
PALMIŽANSKE SIRENE – BIĆA DUBINE U TRAGANJU ZA SVJETLOŠĆU
Čudesne sirene, čuvarice čudesnog krajolika još čudesnijih biljaka. Postavljene na stupovima kapije ni od čega – ni na ulazu niti na izlazu posjeda ni na početku niti na završetku vrta, negdje u šumi.
Teške željezne sirene s repovima od raznobojna stakla, svaka krljušt jedna staklena slika koja se mijenja dolaskom i odlaskom svjetlosti, sunčevim hodom, zrakama koje probijaju stoljetne pinije. Zbunjujući, zadivljujući eksperiment Tonija Franovića: paljenjem, bojanjem, puhanjem, trganjem staklenih površina, lijepljenjem, oblikovanjem na vatri i vrelini, točkom taljenja i točkom hlađenja, prijelazom u tvrdo stanje - ponovnim oblikovanjem u neku drugu plohu, boju, debljinu, u nešto potpuno drugo, što živi sa svjetlom i umire s tamom. Između boja sutona i praskozorja.
Ulaz u potpuno nove umjetničke domene.
Ulaz u nove domicile i destinacije koje postaju odjednom viđene i stvarne. Taj osjećaj nestvarne stvarnosti – ili osjećaj stvarne nestvarnosti. Kao hod po šumi u mraku. Ulaz u vrt plavih agava, Maksimilijanove karizmatične zamisli, profesorova projekta i sna.
Opojni mirisi, opojni napitci, afrodizijaci, blagi, moćni opijati, smrtonosni otrovi. Prekrasni cvjetovi. Bujne biljke kuglastog, cilindričnog, trokutastog, oblog, oštrog, sabljastog oblika. Pojedinačni cvjetovi, grozdasti cvjetovi svih boja sunčanog spektra.
Ljubičaste, crvene, narančaste bugenvilije, kraljevski plavi agapantusi, svjetlo lila lavanda, svjetlo plavi plumbago, bijeli miomirisni jasmini različitog podrijetla, bijela zvonca uskolisnatih juka sa sokovima koji vriju na vrelom suncu. Bijele dature, žute i pink brugmesije- najvažnije biljke šamana, kraljeva i bogova. Uz njihovu pomoć leti se noću ispod zvijezda. Kažu da su neki zauvijek ostali među zvijezdama i nisu se nikad vratili.
Oleandri, nevino bijeli ili tamno crveni, pink, žuti, roza, jednostruki i dvostruki, opstaju i cvjetaju bez straha od vreline sunčevih zraka. U svakom vrtu, svakoj cesti, na svakom tlu oko mora. Otrovni u listu, u bobicama, u korijenu. Užasno i besprijekorno smrtonosni.
Pasiflora, sočnih boba. Pasija.
Ljetna mimoza karoo, accacia horida, strašna akacija žutih velikih pahulja nježnih i blago miomirisnih cvjetova s ogromnim trnjem. Njime Berberi i ini pustinjski narodi šivaju djevojčice nakon sakaćenja, takozvanog faraonskog obrezivanja, infubulacije. Žuti cvjetovi svenu u smeđe bobe, mlade djevojke većinom umiru. Ako ostanu žive, čitav život pate…
Golemi repovi agava, kao jarbol ili poput savinute duge u vrsti atenautta. Agava sisilana ima drukčiji cvat. I boju. Agave se rascvatu nakon dugih godina i onda nestaju. Oko njih deseci, tisuće mladih, tek izraslih bodljikavih novih biljčica.
Novi opijati za tijelo i dušu. Plava agava čuva se pomno i raste samo u Meksiku, točnije rečeno, samo na području države Jalisco. Od agave se na poprilično kompliciran način spravlja tequila, zaštićeno piće Meksika. Pravu aromu u njemu čuva el gusano, crv. Davno prije nego su Španjolci osvojili, porobili i opljačkali Meksiko (1521.), narodi su tamo iz srca biljke i drugih vrsta agava (ima ih više od 400) pripremali svoja tradicionalna pića pulque i mezcal, a središte najboljih destilatora je bila Oaxaca. Osim agava, izuzev jedinstvene plave agave, koja nestaje jer joj ne odgovara silno ljudsko upletanje u njen prirodni biološki tok, Meksikanci dobivaju opijate i iz raznih drugih kaktusa, po kojim su njihovi krajolici poznati. Opojno piće iz zelenih divova, opasnih bodlja koji preživljavaju na najsiromašnijem tlu i najvećim amplitudama temperatura od onih ispod nule do vreline solsticija...
Opuncije su bodljikavi tanjuri svih boja i oblika. Mali puzajući grmići i petmetarska stabla. Prave šume. Njihovim sokovima stari meksički narodi omamljivali su svoje sakralne žrtve. Prije nego su im živima skidali kožu.
Zbog kiše. Zbog drugih molbi bogovima, za dobrobit zajednice.
Krv je tekla potocima, njen slatkasti vonj uz slatkasti vonj kaktusa...
Ni tako krvave žrtve niti tako okrutni običaji nisu spasili ni njih, a ne bi spasili niti nas...
Narodi nestaju, kaktusi ostaju i šire se svijetom.
WELTSCHMERZ U MIOMIRISU EGZOTIKE
Srećemo ih posvuda. U minijaturnim teglicama, po regalima velikih robnih lanaca, za nekoliko kuna. Toliko apstrahirane od prirode da nikada ne znaš, ni kad ih kupiš niti kad ih baciš, jesu li bile umjetne ili žive, samo u vremenu potpunog mirovanja. Ima ih na toplim staništima dalmatinskih vrtova, pod staklenim svodovima privatnih ili državnih arboretuma u zimama obilježenim staništima, koji čuvaju i zapanjujući velike primjerke, prave biljne raritete...
Indijsku smokvu spominje već Petar Hektorović u opisu svog vrta u starigradskom Tvrdlju u najpoznatijem djelu renesansne hrvatske književnosti – Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1568. Opunciju je pjesnik dobio od svog prijatelja iz Dubrovnika, kamo je stigla nakon povratka s nekog dalekog morskog lutanja dubrovačkih brodara, trgovaca i avanturista. Ili iz Padove, najstarijeg botaničkog vrta na svijetu. Njegov nastanak 1545. veže se uz uzgoj medicinskog bilja. Slavni osvajački pohodi Venecijanske Republike obogatili su ga čudovitim raslinjem iz najudaljenijih, jedva poznatih krajeva zemljine kugle. Prvi direktor, znanstvenik, bio je Luigi Squalemo, zvan Anguillara.
Za nas je daleko važniji botaničar Roberto de Visianni rodom iz Šibenika (rođen 9. travnja 1800. - Padova, umro 4. svibnja 1878.), hrvatski botaničar talijanskog podrijetla koji je bio dugogodišnji ravnatelj botaničkog vrta u Padovi, od 1837. sve do smrti. Napisao je djelo Flora Dalmatica u tri velika toma. U njoj je obradio 2250 biljnih vrsta i nižih taksonomskih jedinica, prvi put je opisao 60 vrsta i 5 novih rodova biljaka, a pisao je hrvatske i latinske nazive te se uopće istaknuo u hortikulturnoj djelatnosti. Po njemu su nazvane biljke: Vizijanijev vrisak (lat. Satureja visianni) i Vizijanijeva modričica (lat. Asperula visianni). Pronašao je endemsku biljku dalmatinsko zvonce 1847. godine u okolici Klisa. Pokopan je u našoj zemlji, gdje se i rodio, u Šibeniku. Posjetio je Lokrum, proučio Maksimilijanov vrt, pronašao 90 različitih egzotičnih vrsta.
Botanički vrt u Padovi ima ključnu ulogu u znanstvenom proučavanju raslinja, egzotičnih, rijetkih i ugroženih biljaka u svijetu. Posebno je važan za nas, jer se pod njegovim utjecajem razvijala i kod nas ljubav prema proučavanju prirode. Uz uzgoj biljaka, praćenje njihova rasta, počele su se stvarati knjižnice, puniti herbariji, crtati biljke u njhovim posebnostima, klasificirati i sortirati..
Po čitavom svijetu brojni su ljudi posvetili sve svoje slobodno vrijeme i svoja bogatstva biljkama, stvaranju veličanstvenih vrtova, umjetnom vraćanju prirodi. Veliki romantici devetnaestog stoljeća utapali su svoju tugu, Weltschmerz u miomirisu egzotičnog cvijeća.
Žbunje, grmlje, drveće po kamenitim obroncima i uvalama palmižanskog posjeda. Smreškani dubrovački limuni, smeđkaste okruglice gorkih naranača. Ljeto, ljetni dani i ljetne noći, mjesečina. Uzlazeći, puni, padajući mjesec s teškim srebrom poleglim po mirnoj površini mora.
I cvrči čvrčak na crnoj smrči, na dalmatinskm, crnom, velikom (pinus pinea) boru, šišarkama otežalom boru. Na alepskom boru, korovu i na plemenitoj maslini... Na tridesetak vrsta uvijek zelenih visokih palmi, na spororastućim čikašima, na vodozadržavajućim fitolakama…
Posvuda aloje, drvolike, mnogocvjetne. Narančastog i žutog cvata, debelih sočnih listova, sa spremištima vode, što i po šest mjeseci žive bez kiše i zalijevanja.
Kleopatrina igla podnosi sušu, ali plave i pink hortenzije žedne su svakodnevno. Svakonoćno rascvali mirabelis, koji danju krepano spava.
Usred ljeta na južnim staništima otvaraju se kraljice noći intenzivna mirisa, golemog cvijeta većeg od 30 centimetara, bijeložućkastog s golemim tučcima. Na večer su pupovi, u ponoć bujni raskošni užitak za oči, ujutro uveli, često otpali po zemlji, potpuno nezamjetljivi ostaci...
U noći dok se racvjetava bijela kraljica, ostali cvjetovi nestaju u modrini, stapaju se s noći – u zraku lebde samo teški prodorni mirisi.
Vrtovi plavih agava. Vrtovi ljubavi i zaborava, vrtovi zaljubljenika u zeleno koji su ih sa strašću stvarali, sadili, gajili, čuvali, uživali u njima. Dok im je i koliko dugo (li kratko) vrijeme, sudbina tu privilegiju dopuštala. Poneki vrtovi su preživjeli, brojni nisu.
Naša priča o dvojici velikih zaljubljenika u mediteranske i egzotične biljke, oba strastveni botaničari, oba sljedbenici tradicije i oba tragičnog kraja – otjerani su u smrt, ubijeni - vapaj su za revalitizacijom njihova rada u našim krajevima.
“Možda će se jednog dana ustanoviti kako impulsi pamćenja i zaborava ritmički ravnaju poviješću. U toj igri arza i teza devetnaesto je stoljeće stvarna žrtva dvadesetog. Jer ako je dvadeseto stoljeće na ičemu radilo svim svojim naporima i svom svojom voljom, bio je to rad na zaboravu. Na zaboravu bivših sustava znakova, bivših značenja, bivših vrijednosti.“ ( dr. Željka Čorak)
Mnoga imena idejnih vrtlara otisnuta su u vjetar kao što su nestali i njihovi vrtovi. Ponekad njihove duše trepću noćima kao tihi šum šišmiševih krila. Sve rjeđe. Danas, u XXI. st., okrećemo se samo prema naprijed. A i šišmiša, budući da mogu preživjeti samo u čistoj nezagađenoj okolini - sve je manje.
U Palmižanskom vrtu luta duša pokojnog profesora Eugena Meneghella. «»
Luta li profesorova duša mirna i spokojna jer je vrt ostao, razbujao se, povećao brigom njegovih potomaka. Ili nesretna i u panici što će biti s njegovim najbližima koji su ga slijedili u ljubavi i kakav će oni život i kraj imati.
“SLIKA U CVATU, SLIKAR U RAJU“
Ne znamo jesmo li gore opisivali Palmižanski vrt, taj egzotični svetoklementski krajobraz ili su to detaljni opisi slika Tonija Franovića.
Franović slika velika platna žarkih ili noćnih boja, slika ulja debelih namaza, žutih, narančastih, crvenih, tirkiznih, plavih, ljubičastih, gotovo crnih. Ponekad se čini da se utapa u sočnosti kolorita, tone, pa se izbori, samouvjereno baca posljedni namaz – “slika u cvatu, slikar u raju” – kako je rekao Nikola Albaneže.
Na slikama palme, čikaši, aloje - agave. I gotovo svugdje crni, gotovo simbolikom dječjeg crteža – obrisi ljudskog bića. Oznaka zemaljskog rajskog vrta, stvaranog čovjekovom pasijom.
Pasija kao žar, žestina, žudnja, bijes, ljubav, ljubavna strast, provala osjećaja.
Ako nije ljudski lik, onda je to jedva prepoznatljiv djelić krova. Ili prazni stolac, koji čeka svog vlasnika, kao središte raskošne slike bujnog raslinja.
Ili obris komadića kuće koju ovijaju opuncije usred dana, sočno zelene boje, usred noći plavo ljubičaste. Naslikao je stotine verzija ovog istog prizora, uvijek potpuno drukčije. „Još nije moj“, kaže slikar. I okreće se moru.
Slika otok bijeli, ružičasti tirkizni, crni – svetohelensko utočište ili pohod na Kiteru. Otokom zatvara na slici beskonačnost morske pučine i prisvaja je dostupnosti ljudskih mogućnosti. Kao potvrdu osvojivog, crta uvijek iznova, isto tako simbolikom dječjeg crteža, krhki brodić na površini mora.
“Tonijeva slikarska Itaka je na Mediteranu, ishodištu kultura /Europe/. Tu se najbolje osjeća slikar, tu reagira čak raslinje na njegovo prisustvo. Metaforički uspostavlja se neka imaginarna osmoza čiji je rezultat slika o kolorističkoj harmoniji. Boja je nositeljica sadržaja i ugođaja, ekspresija i motiv slike. Ona je i fabula i simbol. Napokon, boja na Franovićevim slikama je sredstvo arhetipskog i mitskog iskazivanja civilizacijskih vrijednosti“, piše Marina Baričević.
„U korak s površnim vremenom uputio se potpuno nekonvencionalno. Trči ispred vremena, propitujući senzibilitet Europe, Amerike, Izraela.”
Međutim, slikarsko osvajanje Lokruma, dubrovačkih nasada, palmižanskog krajolika u kojem su šume postale neprohodne i postale, ostale djevičanske u svakoj pojedinosti svog bivanja, nepobitno i neizbježivo ga je odvelo – bez Novare i kapetana Tegetthoffa – u karizmatične destinacije Maksimilijana, u čarobne vrtove u vrućem Meksiku. Pronašao je svoje vrtove plavih agava.
Tonko Maroević piše, da mu je „jednom zgodom imao potrebu kazati kako je – čovjek… sličniji biljci i stablu nego ptici selici...“ „Bilo bi idealno za mene“, nastavio je Franović, „kad bi me jedno mjesto moglo u potpunosti zadržati”.
Slikar je pronašao to jedno mjesto – samo u različitim državama na različitim kontinentima.
Dignuo je glavu u zvjezdano nebo – ušao u noć. Na najnovijim platnima su počeli lebdjeti kriješteći krilati stvorovi nalik na ptice i ribe i arh/anđele. Sunce je prljava kružnica. Uzbibane površine sudaraju se između neba i zemlje, ujedinjuju tmurni Had sa žarko sjajnim Olimpom. Crvena boja gori i guta. Ubavost se povukla dajući prednost žestini.
Na jednom platnu sve je uskovitlano pod golemim krilima moćnog čudovišta, val se uzdiže sa čovjekom u čamcu, vjerojatno trenutak poslije čovjeka, osvajača zemlje i mora, više biti neće.
Otok, opseg ljudskog carstva, na drugom platnu, potpuno je crn, okolo njega se crni nebo i sve će nestati u dubokoj tami. Iznad još uvijek raskriljena krila trolika čudovišta, u donjem dijelu slike golemi nasadi opuncija.
Na trećem platnu crni bodljikavi obrisi divovskog kaktusa osvajaju središte slike bacajući sve u drugi plan. Moćni, majestetični, strašni.
Mediteran i njegova grčka kolijevka bili su blagi prema iskustvu ostatka svijeta.
Ali sva iskustva svijeta ne mogu nas zaustaviti u akceleracijskom ubrzanju vlastititog kolapsa, kojemu pridružujemo sve oko nas.
Nekad su ljudi osvajali prirodu da bi preživjeli. Danas čovječanstvo preživljava uništavajući prirodu koju su osvojili.
Umjetnicima je odavno prestalo biti “najprirodnije ići svijetom i sakupljati senzacije “, (Maroević), jer im više ne preostaje vremena da zabilježe ljepotu, koja zauvijek nestaje.
Izuzev katastrofa malo što će im ostati kad se zatvore između četiri zida kako bi “razrađivali akumulirano, asimilirano, nataloženo” (Maroević).
x x x
Repovi od raznobojnog taljenog stakla, krljušti odsjaja dubokog mora koje se ljuljuškaju na lahoru mirnog lijenog dana. Pri jugu i buri zveckaju glasno i iskre – nevrijeme se sprema, dugo očekivani dažd na isušenu, raspucalu zemlju. Pri maestralu su poput zvončića, od bure izlazi oštar pisak.
Sirene na Palmižani. Bića tmine u potrazi za svjetlošću. Ni na početku niti na kraju puta i prostora.
Franović slika, ali peče i staklo, lijeva osebujne oblike. To su njegove “slike “ u stalnoj mijeni. Daje ih sunčevim zrakama, sjeni golemih borova, mliječnim obrisima noći.
Franović savija željezo, reže šipke i ostalo mediteransko voće iz metala.
Šipak, božansko voće plodnosti i izobilja, u srebrnom odsjaju. Tu i tamo prodoran krik pauna propara noć. Neugodan tužni kreštavi zvuk koji razbija harmoniju.
Razlog za strah.
Tekst je sročen u povodu izložbe – “ Vrtovi plavih agava “, u rujnu 2009. na Palmižani, koja slijedi već održane izložbe – “ Skriveni Eden” u Dubrovniku, Zagrebu, Ljubljani i u Istanbulu. U proljeće 2010. izložba će biti priređena i u Mexico Cityju.
Nema komentara:
Objavi komentar